Istorija Crne Gore za početnike
The history of Montenegro for beginners

Prvi dio - Part One

Fifteen hundred years ago the ancestors of modern Montenegrins lived in the Elbe valley (now eastern Germany). In the sixth century South Slavic tribes, called Sklavinians by contemporary neighbours, started settling the Balkan. The early Montenegrins settled the areas of the Roman province Prevalitana and like other South Slavs formed their 'sklavinia' relatively autonomous state organisation. These sklavinias had to pay tax and provide military service to East Roman Empire - Byzantium as Romans owned the land. New comers accepted the name of Dioklitia or Duklja after the antique Roman town Doclea. This name was gradually replaced in the late twelveth century by the name of Zeta. The current name Montenegro was adopted by the end of the fifteenth century.

Prije 1500 godina preci današnjih Crnogoraca živjeli su u močvarama Polablja.
Govorili su istim jezikom kao i svi ostali Sloveni - protoslovenskim.
Zvali su pčelu bučela i sadili lipe ispred svojih domova. Jedni misle zbog čaja a drugi zbog meda od kojeg su pravili medovinu. Tada jos nijesu znali za lozu, vranac i nikšićko pivo.

Priznavali su vrhovnu vlast Avara/Huna jer su ovi bili tehnološki napredniji: imali su takozvani Hunski Luk koji je bio napravljen od kombinacije goveđih žila, rogova i drveta i imao znatno veći domet od običnih drvenih lukova.
Huni su svoju vojnu tehnologiju koristili i protiv Rimskog Carstva koje je u to doba već bilo prešlo svoj zenit. U tim njihovim pohodima na jug, preko zaleđenog Dunava, učestvovala su i slovenska plemena.
Rimljani su imali bogatu i razvijenu državu, pravili su gradove, akvadukte, sportske arene, puteve i putokaze. Studenti prava i danas uče Rimsko pravo, a inženjeri moraju da primjenjuju standarde koje su po prvi put uveli baš Rimljani. Dijelili su svijet na dva dijela: na civilizovani svijet i navijače Budućnosti - Varvare.
Za razliku od Rimljana, Varvari su bili nomadi. Nije ih držalo mjesto i nijesu imali šta da štite - gradska vreva, uzorana polja, maslinjaci i vinogradi nijesu bili njihov stil života. Ratovali su da opljačkaju a ne da osvoje pa da čuvaju. Bili su plemenski organizovani i slušali su svog vođu. Vojnički bili su slabiji od Rimljana ali su bili pokretljivi i mogli su da koncentrišu svoj napad na određenu tačku i dok bi stiglo pojačanje oni bi već nestali. Razvlačili su Rimljane koji nijesu mogli ni da ih lociraju a kamoli da ih odvrate od napada. Da stvar bude gora nijesu mogli ni da se pogađaju sa njima jer se Varvari nijesu bavili diplomatijom. Zato su se Rimljani umjesto vojne okrenuli političkoj strategiji. Naseljavali su Varvare na svojoj teritoriji, davali im zemlju, učili ih poljoprivredi i zanatstvu i trgovali sa njima. U isto vrijeme rimska vojska je lako mogla da ih izbaci sa te darovane teritorije. Poznato je da su Rimljani u trećem vijeku pojedinačno naseljavali Varvare na svojoj teritoriji uzimajući ih u vojnu sluzbu. U ranom petom vijeku, nakon podjele carstva na Istočno i Zapadno i pada Rima, politika je bila promijenjena i počeli su naseljavati čitava plemena sa svojim vođama ali sa obavezom da služe rimsku vojsku i plaćaju porez. Tako su Rimljani postigli dva cilja, jačali su vojnu silu i umanjivali problem Varvara.

Te prve migracije su obuhvatale i pretke današnjih Crnogoraca koji su bili naseljavani u rimskoj provinciji zvanoj Prevalitanija. A tamo su zaticali Ilire, Romane, Kelte, Grke, Sase i drugo starosjedilačko stanovništvo jer je protok stanovništva u Rimskom Carstvu bila uobičajena stvar.

U to vrijeme upravo je počinjao mračni srednji vijek nakon što je car Justinian zatvorio Akademiju ali to za naše pretke nije imalo značaja jer tada nijesu slali djecu na univerzitete. To je bilo vrijeme kad zemlja nije bila okrugla i kad se nije kretala.

Ono što je moglo da ima značaja za naseljavanje Slovena na Balkan je pojava kuge sredinom šestog vijeka koja je desetkovala lokalno stanovništvo.

Kuga

U petnaestoj godini vladavine cara Justiniana, 542. godine, u Konstantinopolju se pojavila kuga.
Konstantinopolj (danas Istanbul) je bio najveći grad i glavni trgovački centar Mediterana u kojem je tada živjelo preko milion stanovnika. Posljedice kuge su bile strašne. Oko 40% gradskog stanovništva je pomrlo. Tačan broj nikad neće biti utvrđen jer su, kako tvrdi Jovan od Efesa, sirijski istoričar koji je u to vrijeme bio u Konstantinopolju, bili prestali da računaju kad je brojka dosegla 230.000 mrtvih. Car Justinian je i sam bio obolio ali je uspio da preživi. Mrtve su sahranjivali oni koji bi preživjeli jer se mislilo da su stekli imunitet. Međutim, pošto su i oni ponovo oboljevali i uglavnom umirali, mrtve nije imao više ko da sahranjuje tako da se Konstantinopoljem širio nesnosan smrad leševa u raspadanju. Istoričar Prokopius koji je takođe ostavio zapis o ovoj epidemiji kaže da je kuga trajala 4 mjeseca i da je na svom vrhuncu ubijala i do 10.000 ljudi dnevno. Ukupno blizu jedne trećine stanovnika Istočnog Rimskog Carstva je pomrlo tom prilikom.

Tadašnji hrišćanski sveštenici tumačili su kugu kao Božju kaznu zbog ljudskih grijehova. Tumačenje je dobilo na snazi pošto je kupola crkve Svete Božije Mudrosti (Hagia Sophia, Aja Sofija) bila srušena u zemljotresu koji je uslijedio nakon kuge. Kao posljedica, u vijekovima koji su slijedili znatno se povećala religioznost stanovništva.
Savremeni naučnici tvrde da je uzrok epidemije bila bakterija Yersinia pestis koju su prenosili pacovi i muve i sa kojom je bivala zagađena voda za piće i hrana.

Što zbog kuge, što zbog vojne defanzive, uglavnom snabdijevanje radnom snagom - robovima je bilo presahlo i Istočno Rimsko Carstvo, ili Vizantija kako se danas zove, prihvatila je masovno naseljavanje Varvara na svojoj teritoriji i društveno uređenje koje je bilo karakteristično za njihova plemena.
U šestom vijeku za vrijeme završne faze masovnih migracija gotski istoričar i svjedok Jordanes napisao je sledeće:

"Sloveni su jedne krvi i žive u tri grupe. Veneti (Zapadni Sloveni), Anti (Istočni Sloveni) i Sklavini (Južni Sloveni) su tri velika plemena jednog te istog naroda".

Za razliku od ostalih Varvara, Sloveni su se bavili i zemljoradnjom i kao takvi bili korisniji Vizantijcima koji su izdavali posjede na korišćenje plemenskim vođama tzv. vazalima uz nadoknadu a ovi svojim sunarodnjacima, takođe uz nadoknadu ali malo veću kad se sve sabere.

Slovenska plemena, budući brojnija, počela su da asimiliraju lokalno starosjedilačko stanovništvo. Prvo u ravnicama a onda i u planinskim teško pristupačnim regionima i na kraju su ušli i u gradove. Taj proces asimilacije i simbioze u Prevalitaniji završio se u devetom stoljeću formiranjem naroda koji je sebe zvao Dukljani ili Dioklitijani po rimskom gradu Doclei koji se nalazio u njegovom središtu.

U isto vrijeme misionari, braća, Ćirilo i Metodije završavali su vrijedno i uspješno misiju pokrštavanja slovenskih plemena koji su do tada vjerovali u Svevida, Peruna, Vesnu, Volosa i ostale slovenske bogove i plašili neposlušnu djecu sa Barom, negativnim likom iz doba života u močvarnim predjelima.

Duklja se formirala kao knjaževina koja je imala određen stepen autonomije u Vizantiji. U susjedstvu Duklje, u to vrijeme ili malo kasnije, bile su formirane i druge slovenske knjaževine zvane sklavinije.

"Planinskom stranom", kako kaže vizantijski car Porfirogenit, "zemlja Dukljana graničila se sa Srbijom. U primorju susjed joj je bila Travunija. Južno od njih bila je zemlja Konavljana, a sjeverno i zapadno zemlja Zahumljana na koju se nastavljala zemlja Neretvljana od koje se dalje prema zapadu do Istre prostirala knjaževina Hrvata".

Za ove narode Porfirogenit kaže da su samoupravni i samostalni pokoravajući se samo svojim arhontima.
Od tada do danas geografija u tom dijelu svijeta se često mijenjala. Neke od tih starih državnih organizacija su danas nestale, druge su rasle, neke su promijenile ime a sve su promijenile granice.

U svakom slučaju tada je udaren temelj crnogorske državnosti.

Pečat arhonta Petra

The first ruler of Duklja with a written record (see the seal with his name and title) was Archont Petar (ninth century).
The first Montenegrin historian and writer - priest Dukljanin (whose real name is not known) in his Chronicle of Duklja (Regnum Sclavorum - Kingdom of Slavs) lists 30 rulers of Duklja from Archont Petar until the end of independence of Duklja. The chronicle cites a love story about Prince Vladimir, son of Archont Petar and Kosara, doughter of Macedonian Emperor Samuilo. Namely, during the Samuilo's attack on Duklja, Prince Vladimir voluntarily surrendered himself to Samuilo to save his people. He was imprisoned in Prespa, Samuilo's throne town. Samuilo's doughter Kosara while visiting prisoners falls in love with Vladimir and gets his father's permission to marry Vladimir. Vladimir was released and re-instated as a Prince of Duklja. But after the death of Samuilo, his successor Vladislav plotted against Vladimir and tricked him into death sending him a wooden cross as a sign of feith. Shortly after his death Vladimir was recognised as a saint. His cult and wooden cross is preserved to this day. His successor Prince Vojislav won a battle against Byzantine army in 1042 and managed to gain recognition of independence by Byzantium itself. The first crowned King of Duklja was Vojislav's son Mihailo. He received the royal insignia from Pope Gregory VII in 1077. Mihailo's son King Bodin further strengthened the kingdom and acquired new territories.

Prvi istorijski pomen o jednom knjazu Duklje, arhontu Petru, ostao je zahvaljujući olovnom pečatu sa njegovim imenom i titulom. Arhont Petar je živio u devetom vijeku.
U svojoj hronici Kraljevstvo Slovena (Regnum Sclavorum), Pop Dukljanin nabraja 30 knjaževa i kraljeva od Arhonta Petra do gubitka nezavisnosti Duklje. Njihovo glavno zanimanje bilo je naplaćivanje poreza od podanika i ratovanje sa Vizantijom i okolnim državama.

Priča o crnogorskoj istoriji ne bi bila potpuna bez legende o Vladimiru i Kosari.

Vladimir i Kosara

Dukljanski knjaz Vladimir rođen je 970. godine i mlad došao na vlast u doba kad je Vizantija bila u teškoćama a car Samuilo na vrhuncu moći. Samuilo je 995 godine odlučio da osvoji Duklju i natjerao Vladimira da se sa vojskom povuče na utvrđeno brdo Oblik (oblique - na latinskom kos, strm) gdje je uspješno držao položaj. Brdo je bilo puno zmija otrovnica ali je Vladimir, pošto je bio čudotvorac, učinio da zmije izgube otrov i postanu bezopasne. Ipak, da njegov narod ne bi stradao, samovoljno se predao caru Samuilu a car ga je zatočio u svom dvoru u Prespi. Evo što o njegovom zatočeništvu, u duhu vremena u kojem je živio, piše Pop Dukljanin:

"U međuvremenu Vladimir se nalazio u okovima, upražnjavajući danju i noću post i molitvu. Njemu se prikaza anđeo Gospodnji, koji ga je tješio i koji mu je nagovijestio ono što će se dogoditi, kako će ga Bog osloboditi iz same tamnice i kako će on kroz mučeništvo dospjeti u carstvo nebesko, primiti vijenac koji neće uvenuti kao i nagradu vječnog života. Tada blaženi Vladimir, potkrijepljen anđeoskom pojavom, sve je više upražnjavao post i molitvu. I tako jednog dana kćer cara Samuila, po imenu Kosara, potaknuta i nadahnuta Svetim Duhom, priđe ocu i zamoli ga da siđe sa svojim sluškinjama da opere glavu i noge okovanih i zarobljenih, što joj otac dozvoli. I tako siđe i izvrši dobro djelo. Međutim ugledavši Vladimira i vidjevši da je lijepog izgleda, pokoran, blag i skroman, kao i da je pun znanja i Božije mudrosti, zadrži se sa njim u razgovoru, jer joj se njegov govor učini sladak više nego med i saće. I ona ga je zavoljela, ali ne iz požude, već zbog toga što se sažalila na njegovu mladost i ljepotu i što je bila čula da je on kralj i da potiče od kraljevskog roda; i pozdravi ga i ode. Želeći da ga oslobodi okova, pristupi caru i bacivši se pred njegove noge, ovako je govorila: "Moj oče i gospodaru, znam da ćeš me udati, kao što je to običaj. Sada, dakle, ako je po volji tvom veličanstvu, ili ćeš mi dati za muža kralja Vladimira, kojeg držiš u okovima, ili znaj, da ću prije umrijeti nego li se udati za nekog drugog čovjeka". Kad je car ovo čuo, a zato što je mnogo volio svoju kćer i što je znao da Vladimir potiče od kraljevskog roda, obraduje se i pristane da njenu molbu ispuni, pa odmah pošalje po Vladimira i naredi da mu ga prikažu okupanog i odjevenog u kraljevsku odjeću. I blagonaklono ga gledajući i poljubivši pred velikašima svojeg kraljevstva, dade mu svoju kćer za ženu. Pošto je na kraljevski način proslavio vjenčanje svoje kćeri, car postavi Vladimira za kralja i dade mu zemlju i kraljevstvo njegovih predaka i čitavu zemlju Dračana".

Međutim, nakon smrti Samuilove na njegov prijesto dolazi njegov sinovac Jovan Vladislav koji nije imao odviše plemenite namjere prema svom zetu. Uspio je da na prevaru domami Vladimira u Prespu.

"Ako je tvoja vjera prava, i ako su tvoje riječi prave, pošalji mi po sveštenim licima drveni krst, pa ću doći, budući da se, vjerom i vrlinom našega Gospoda Isusa Hrista, uzdam u životvorni krst i dragocjeno drvo".

Tako je dukljanski kralj Vladimir došao u Prespu na vjeru cara Vladislava. Međutim:

"Dok se kralj molio Bogu, vojnici ga opkole. Kad kralj to primijeti pozove episkopa i pustinjaka, koji su tu bili i upita: "Što se dešava gospodo moja? Što ste uradili? Zbog čega ste me tako prevarili? Zašto, vjerujući vašim riječima i zakletvama, umirem bez krivice?" A oni se zbog sramotnog djela ne usuđivahu pogledati ga u lice. Tada kralj, pošto se pomolio, ispovijedio i primio tijelo i krv Gospoda, a držeći u rukama onaj krst koji je bio dobio od cara, reče: "Molite se za mene gospodo moja, a da umirem bez krivice, neka ovaj časni krst, zajedno sa vama, bude meni svjedok sudnjeg dana". Zatim poljubi krst, oprosti se sa episkopima u miru i dok su svi plakali, izađe iz crkve, a odmah ga pred crkvenim vratima ubiše vojnici. Glava mu je odsječena 22. maja."

Ubrzo, Kosara je njegovo tijelo prenijela u crkvu Svete Marije u Krajini, pored Skadarskog Jezera, gdje mu je bio dvor.

"Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živjeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža."

Vladimir je još za života pokazao da je svetac - na njegovu molbu Bog je uništio zmije od kojih mu je vojska stradala, a poslije njegove smrti mnogi su ljudi, mučeni raznim bolestima, ozdravili, kad su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba. A car Vladislav je poludio jer mu se Vladimir počeo prikazivati i u snu i na javi. Nakon smrti Vladimir je proglašen za sveca, kasnije su mu dodali ime Jovan - Sveti Jovan Vladimir, a krst nad kojim je ubijen porodica Andrović iz Bara čuva i svake godine iznosi na Rumiju na Dan Svete Trojice. Međutim, nije mu bilo suđeno da ostane u crkvi gdje ga je sahranila Kosara. U srednjem vijeku, kao najveći ratni plijen, smatrala se zaplijena svetiteljskih moštiju. Epirci su prilikom zauzimanja Skadra, oko 1215. godine, produžili i do Krajine, opljačkali Bogorodičnu crkvu i odnijeli mošti Svetog Vladimira u Drač, gdje je smatran patronom - zaštitnikom ovog grada a kasnije u Elbasan. Albanci su ga zvali Šin Đon. Njegov kult je i danas poštovan u barskom kraju i svuda oko Skadarskog Jezera i među ljudima čiji su preci kasnije promijenili vjeroispovijest.

Iako ga Pop Dukljanin oslovljava sa kralj, Vladimir nije imao međunarodno priznanje te titule jer Vizantija nije priznavala nezavisnost Duklje.

Prvi vladar Duklje koji je uspio da obezbijedi priznanje nezavisnosti i suverenosti od strane Vizantije bio je knjaz Vojislav. Vojislav je to izvojevao pobjedonosnom bitkom kod Bara.

"Dozvavši svojih pet sinova reče im: "Vidite najdraži sinovi, da je velika grčka vojska, a nas je prema njima jako malo i čini mi se da nikako ne možemo u borbi da im se odupremo. Učinimo, dakle, ovako: neka dvojica od vas, Gojislav i Radoslav ostanu, a vi ostala trojica uzmite svaki po deset spretnih ljudi sa trubama i rogovima i popnite se na brda pa se po vrhovima brda tako razmjestite da Grci izgledaju u sredini. Ja ću sa ovima koji su sa mnom u sred noći provaliti u njihov logor. Kad budete čuli glas trube i roga, isto tako i vi na brdima uokolo oglasite se jekom truba i rogova i glasnom vikom. Potom spuštajući se malo po malo, približite se njihovom logoru, i kad budete blizu, nemojte se plašiti, već budite hrabri i muški se borite."

U klasičnoj noćnoj bici Vojislav je do nogu potukao vizantijsku vojsku 1042. godine i zadobio priznanje nezavisnosti od njenog cara Konstantina IX Monomaha.

Danas je 2007., dakle, to je otprilike 1000 godina od kada je Crna Gora prvi put zadobila međunarodno priznanje kao nezavisna i suverena država.

Velika Šizma

"U subotu, 16. jula 1054. godine, pred početak popodnevne molitve, Kardinal Humbert, zastupnik Pape Lava IX-og, ukoračao je u katedralu Svete Božije Mudrosti (Hagia Sophia, Aja Sofija), sve do glavnog oltara, i ostavio na oltaru zapis kojim je objavljeno da je Patrijarh Konstantinopolja, Mihailo Cerularius, ekskomuniciran. On je onda izmarširao iz crkve, stresao prašinu sa svoje obuće i napustio grad. Nedjelju dana kasnije Patrijarh je ceremonijalno anatemisao Kardinala,"

Tako je počela takozvana Velika Šizma, rascjep hrišćanske crkve na katoličku i ortodoksnu.

U to vrijeme, crkva u Duklji bila je pod uticajem Rima. Papa Grgur VII krunisao je prvog dukljanskog kralja Mihaila 1077. godine, a 1089., papa Klement III podigao je Barsku episkopiju na rang arhiepiskopije (nadbiskupije).

Pravoslavlje su u Duklju počeli uvoditi Nemanjići krajem XII vijeka nakon što su osvojili Duklju.
Sveti Sava je osnovao prvu episkopiju 1219. godine a u narednih 100-200 godina pravoslavlje postaje, i ostaje do danas, dominantna religija u Crnoj Gori.

Vojislavov sin, Mihailo Vojislavljević, 1077. godine uzdigao je državu na rang kraljevine dobivši kraljevsku krunu od rimskog Pape Grgura VII-og. Kao što vidimo, u to vrijeme, Papa se nije bavio samo vjerskim poslovima već i krunisanjem kraljeva.

Svoju kulminaciju dukljanska država dostiže pod kraljem Bodinom, Mihailovim sinom. On je uspio da osvoji Bosnu i Rašku, postavljao je tamo svoje namjesnike i miješao se u njihove poslove. Ponekad su srpski velikaši, kao što je to slučaj sa ocem Stefana Nemanje bili prinuđeni da traže utočište u Duklji. Međutim, poslije smrti Bodinove njegovi potomci, kao što je to bio običaj u srednjem vijeku, zavadili su se oko vlasti. Ugari su osvojili Bosnu, Duklja je počela da slabi, Raška da snaži i uskoro je ona počela da se miješa u unutrašnje sukobe u Duklji. Dukljane koji su u toj borbi za vlast tražili pomoć Rašana, Pop Dukljanin naziva "zlom raškom strujom".

Drugi dio - Part two