Montenegrin Community of Western Australia

Crnogorska Zajednica Zapadne Australije

ISTOČNE OBALE JADRANA 1863.-E GODINE

Preveli: Žarko Anđić i Milan Šanović

Emily Anne Beaufort Smythe, odnosno Vikontesa Strangford, boravila je 1863. godine u Albaniji, Crnoj Gori i Dalmaciji i po povratku objavila knjigu iz koje objavljujemo djelove koji se odnose na Crnu Goru.

Vikontesa Strangford

Prvi dio - Bar, Spič, Budva, Boka Kotorska

BAR

Kad smo pristali sljedećeg jutra u 6 sati u Bar, zatekli smo drugačiji pejsaž; potok krivudaše sredinom male ravnice, na čijoj obali ugledasmo četrdeset ili pedeset vojnika koji su sebi spravljali doručak i prali robu. Izgledali su sasvim veselo i opušteno, prljavi i ne baš disciplinovani, da se čovjek začudi kako su se doveli u takvo stanje. Turska Vlada je odskora počela da gomila trupe na ovoj obali, i barska ravnica je bila potpuno prekrivena njihovim zelenim šatorima, kao da su došli da se nadišu morskog vazduha zbog zdravlja. Ravnica je, međutim, vrlo nezdrava zbog miasme i zbog toga je tu bilo podignuto samo tri-četiri kuće.

Sam grad udaljen tri milje, podignut je na slikovitoj stijeni sa djelovima koji idu u uvalu; njegov glavni značaj sada je što se tu nalazi palata barskog nadbiskupa čiji naziv je takođe Primat Srbije i Knjaz Hrvatske - stare titule koje danas nemaju nikakvo značenje. Tu je takođe i rezidencija mudira ili bega, guvernera oblasti.

Bar je nekad bio veličanstveno mjesto, čuveno po svojim građevinama, svojim plemićima, svojim bogatašima, i po svojoj trgovini. Vladika je ođe imao śedište sredinom devetog vijeka, a kasnije, Bar je bio śedište nezavisne republike. On je nastavio da cvjeta pod Venecijom, ali, nakon pada u turske ruke 1571., njegova katedrala je postala džamija, a tornjevi njegove fine tvrđave su se urušili. Sada, grad ima nekih 250 kuća, a na mnogim od njih se još uvijek mogu viđeti kipovi Venecijanskih patricija. Stanovnika je oko 4.000, jedna trećina hrišćani a dvije trećine albanski muslimani. To je jedno od najljepših mjesta na čitavoj obali; ravnica je zelena i kao da se osmjehuje okružena visokim planinama koje se nastavljaju oko dubokog zaliva, čije su strane pokrivene gustom šumom bogatog i raznovrsnog lišća, kroz koje i iznad kojeg se naglo izdižu strme litice tamnih stijena podno nazubljenih i slikovitih kontura. Sva ova obala do Budve bila je čuvena po bogatstvu maslina i voća, i njeni stanovnici su bili vrlo bogati; ali oblast je viđela mnoge nevolje jer je bila na granici oko koje su se borile Austrija, Crna Gora i Turska i zbog toga je bila lišena svog bogatstva.

SPIČ

Vratili smo se na brod nakrcan granama loze, i za par sati prođosmo pored fine tvrđave podignute na visokom obodu, koja se zove Kastel Lastva; ona je na samoj granici Turske i prva je od austrijskih tvrđava. Odmah južno od ove tvrđave obala je lagano uvučena u jedan otvoren zaliv, duž koga je mala oblast Spič, tako siromašnog tla da žito ne može biti uzgajano.

Crnogorci žude da im se upravo ođe, dozvoli da naprave malu luku, za njihov, ne veliki, izvoz. Ipak, da tu pristane makar malo plovilo, neophodno bi bilo izgraditi obalu jer je sada neupotrebljiva. Bez obzira kakvo je, oni, potpuno prirodno, žele da dobiju ovo malo mjesto. Po mom mišljenju, ne bi bilo rizično da im se pokloni, jer malu luku, dugačku samo nekoliko metara potpuno nadgledaju, s jedne strane Austrijanci a sa druge Turci. Spičani su svi hrišćani, polu-Grci, polu-Latini i nikad nijedan musliman nije živio među njima. Ruševine nekoliko starih zamaka mogu se ođe viđeti a u jednom od njih su dvije crkve, grčka i latinska, zbog kojih Albanci, Dalmatinci, Crnogorci itd., privremeno obustavljaju sve svoje mržnje i idu na godišnje hodočašće zajedno u mjesecu Avgustu.

BUDVA

Sada smo ušli u Dalmaciju, i, u sljedećih sat ili dva, prođosmo divlja gola ostrvca koja formiraju vrlo slikovit ulaz u Budvu, i koja se nalaze u maloj luci, gledajući ka rapavim i visokim liticama koje ih okružuju. Bilo je prevruće dok smo odmarali u podne pored svjetlucave tvrđave, ali nijesmo mogli odoljeti pozivu vrlo uljudnog komandanta, koji je došao da doručkuje na palubu parabroda da, sa njim, obiđemo grad i tvrđavu. Grad je čist i izgledao je živahno i veselo nasuprot umrtvljenog i ofucanog izgleda turskih gradova, ali to je vrlo malo mjesto i u stvarnosti jedva da je prostranije od kasarni i tvrđave. Prošli smo kroz spavaonice, pekaru, itd. itd. kasarne, nalazeći da je sve bilo besprekorno čisto i dobro uređeno i provjetreno koliko može biti u toj klimi, a moje društvo je bilo zadovoljno da vidi oružje koje je pripadalo vojnicima. Vojnici su odgovorili na svako postavljeno pitanje sa spremnošću i razumom; izgleda da su i oni bili zadovoljni što smo pokazali interesovanje za detalje. Unutar tvrđave grčka i katolička crkva su stojale miroljubivo jedna pored druge a koristili su ih vojnici oba obreda. Mnogi od dalmatinskih vojnika pripadaju grčkoj crkvi.

Austrijanci nijesu dozvoljavali pijacu ni u jednom od ovih gradića tvrđava: seljaci su se dakle skupljali van zidina pored jedne od gradskih kapija đe su oni i njihova roba formirali slikovitu skupinu. Prođosmo kroz śevernu kapiju Budve i odjednom se nađosmo u maloj grupi Dalmatinaca i Crnogoraca u njihovim narodnim nošnjama; oni nijesu imali mnogo za prodaju ali su smokve u korpicama, kajsije i nekoliko vrsta povrća izgledali svježe i zgodno. Tu nije bilo mesa samo svježe ribe i skoro sve ostalo je bila so. Neke đevojke su imale u naručju proste svilene prekrivače za prodaju i šest pari pletenih čarapa veselih boja su se takođe mogli viđeti. Samo nekoliko srebrnih dugmadi ili ukrasa je bilo na pazaru; i jedina zaista zgodna stvar je bila narukvica jedne Vlahinje, oko 10 centimetara široka, napravljena od crvenog kvarca optočenog zlatom. Potražnja za kostimima među seoskim ženama je međutim nastala po ugledu na ono što bi moglo biti pariska toaleta a koju su donijele grupe žena koje su dolazile u Kotor na ekskurziju; smiješno ekstravagantne, kao i sama moda naravno.

BOKA KOTORSKA

Dva sata tihe plovidbe duž vrlo lijepe obale dovelo nas je u ralje tri ogromne tvrđave. Rose (Santa Rosa) i Oštri rt (Punto d'Ostro) su na jednoj i drugoj obali zaliva, a Mamula (Rondone) na jednom ostrvcetu a u daljini su se nazirale i druge tvrđave: ovo je bio ulaz u čuveni Bokokotorski Zaliv. Oblik ovog krivudavog fjorda je kao dvoglavo obrnuto slovo S: dugačak je 24 milje i parabrodu treba 4 i po sata da ga prođe. Mi smo išli pravo kroz centar prvog zavoja u kojem leži zgodno mjesto utonulo u drveće, zvano Herceg Novi (Castel Nuovo) a zaustavili smo se malo kasnije u selu svijetlog izgleda, Meljine, đe smo se iskrcali da ručamo. Meljine i Herceg Novi su u potpunosti naseljeni familijama trgovačkih kapetana i ostalih oficira i pomoraca na službi, to posebno važi za Herceg Novi za koji kažu da se rijetko može u njemu viđeti muškarac; samo porodice, ugledne ili ne, bogate ili siromašne, koje se sastoje samo od žena čiji su muževi, očevi ili braća odsutni mornari.

Odavde je dva sata do Kotora, duž krivudavog fjorda veličanstvene ljepote: iznenadne promjene od voda širine jezera do uskih prolaza đe se obale skoro dodiruju daju šarolike poglede koji nadoknađuju istovrsnost oblika i boja. Tako su uske vode na jednom mjestu da su žice telegrafa okačene sa jedne strane na drugu i vrlo je zgodno pogledati kako parabrod klizi ispod njih a one izgledaju kao da vise na nebu. Blizu samih obala su kuće i vile, obojene u bijelo, ružičasto, žuto a ponekad i nebo-plavo svaka sa vrtom sa limunovima, cvijećem i voćem; iznad ovih se protežu vinogradi i terase sa murvama koje nastavljaju uredni maslinjaci. Ima i Judinog drveća i nekoliko vrsta običnog drveća a sve to daje izvanredan kontrast sa zidom bijelo-sivih stijena koje se dižu direktno iznad njih i mršte se sa visine na inače ljupki zaliv. Boka Kotorska je razdraganija i veselijeg izgleda od dužeg ali manje krivudavog zaliva Smirne; ali ne mogu da odolim a da ne pomislim da potpuno gola bjelina ovih mnogo viših planina čini ovaj zaliv mnogo manje ljupkim. Od sela na obali, možda je Perast najljepši, ili rađe bio je, jer iz nekog neobjašnjivog razloga, možda mode, Perast nije po volji Kotoranima i rijetko ko živi tamo, čak i kad bi mu odsutni vlasnici kuća platili da tamo živi; pola kuća već nemaju krovove i ruše se. Gradić visi na stepenicama uśečenim u goloj planini: venecijanske palate su iznad i ispod i u sredini je visoki zvonik laganog i elegantnog dizajna. Mnogi znaci brzog propadanja venecijanske arhitekture su lako vidljivi čak i sa mora.

Perast stoji u centru istočnog kraja zaliva, između dva rukavca od kojih se duži proteže južno do Kotora, a drugi zavija oko Kasona (Monte Cassone) i Risna, čuvenog po kostimima i vještim rukama svojih ljudi. Lijevo od Perasta su dva slikovita stjenovita ostrvceta, na oba ima po manastir: na jednom od njih je portret Blagoslovene Djevice koju je slikao Sveti Luka, - predmet stotina hodočasnika. Duž istočne obale od Perasta do Kotora je jedno dugo, razbacano selo Dobrota, koje je kao i svako drugo selo ođe naseljeno pomorcima; u stvari rijetko ko od oficira na bilo kojem austrijskom parabrodu kad ga upitaju za mjesto rođenja ne pomene jedno od ovih sela u Boki i to je đe oni žele da žive kad se penzionišu. To su zapravo zgodna, topla, zadovoljnog izgleda ali čudno pozicionirana mjesta koja mogu lako da obezbijede ośećaj ljubavi kod svojih stanovnika. Kad smo napuštali Perast teška i crna oluja se bješe stuštila nad Kotorom: bješe prekrila sivu bjelinu planina, čineći da dobiju namrgođenu oštrinu, pretvarajući plitke vode u njihovom podnožju u mastiljavo crnilo i uopšte povećavajući ljepotu samog mjesta. Što se nas tiče, uživali smo u svježini kiše i promjeni i izađosmo na obalu zbog još većeg ugođaja.

Kotor sam po sebi je sigurno vrlo zapaženo i interesantno mjesto; više živopisno nego ljupko, ali veličanstvene divlje ljepote koja se lako ne zaboravlja. Zidovi ovog dubokog i uskog korita izgledaju kao da se uzdižu direktno iz mračnih voda na dnu. Baš ispod polukružne glave fjorda (na samom jugu), tlo se spušta u nekoliko terasastih livada, dok se malo ulijevo nalazi grad Kotor, smješten ispod namrštenih planina na početku fjorda tako da niko, dolazeći s mora, ne bi pomislio da je grad dublji od jedne ulice ili jednog reda kuća vidljivih s mora. Ali, nakon što pristane, čovjek se začudi nalazeći ne samo bezbrojne male uske uličice, i mnoge male trgove raznih oblika i strana, nego i male vrtove zašuškane između zidina i pune veličanstvenih oleandera i limunova, koji izgledaju kao da rastu iz samih golih planina; jer su ih stijene toliko nakrilile da su dio svakog atoma grada. A ove ulice su šarmantne, - teško da možete proći desetak metara u bilo kojoj od njih a da ne zastanete pred detaljem Vizantijske arhitekture - svijetla, elegantna balustrada - izvanredna glava stuba - bogati oblik - graciozni detalj od kovanog željeza - divno zakrivljeni podupirač prozora ili luk iznad - sve govoreći rječito o 377 godina koliko je Kotor bio pod zastavom Svetog Marka.

Ružno lice venecijanskog lava još uvijek priježi sa svakog zida, i mada su Austrijanci pojačali utvrđenja koja se dižu svud okolo malog grada, zidine svuda nose neizbrisiv pečat Republike. Jedan ćošak za drugim izgledaju kao da se penju uz planinsku stranu i takoreći vise o vazduhu sa konfuznom regularnošću zagonetnu ne-vojničkom oku. Velika uvala se naglo zatvara na lijevom kraju grada; dok je iznad svega gornji dio cik-cak puta čuvene skale - puta za Crnu Goru. Svijetlocrveni krovovi kuća ublažavaju kontrast između visokih litica i prijatnog bulevara zasađenog cvijećem dolje na keju, drveća koje okružuje stare gradske zidine i akacija koje skrivaju kasarne s obje strane ljupkog pristaništa koje su sagradili Venecijanci. Skupine od stotina svijetlo obojenih i natkrivenih čamaca sa zastavicama i drvenim potpalubljem, poređanih duž kejova pristaništa, dok je na drugom kraju šetalište, kafe i bilijar prostorije đe austrijski orkestar svira svako veče. Toliko austrijskih oficira i veselo obučenih dama izlazi da sluša muziku da se čovjek začudi kako ih uopšte ima toliko u ovom malom gradu.

Baš na samom pristaništu je slikoviti okrugli toranj, kakav se može viđeti u svakom gradu u Dalmaciji koji je pripadao Veneciji: a malo naniže je katolička katedrala, mala ali interesantna građevina, sa dobrom fasadom, koja se sastoji iz dva neobična tornja i zgodne porte iznad koje je otvorena galerija sa koje biskup blagosilja narod okupljen na malom trgu ispod. Iznad nje je lijepa rozeta sa šestnaest latica koje predstavljaju grbove. Tavanica velikog ulaznog luka i kruga oko njega je bogato ukrašena kipovima. Ispitivala sam detalje, kad se otvoriše vrata i lagano uđe dostojanstveni biskup, kome je srebrna brada dopirala do pojasa i koji bješe obučen u jarko crvenu svilenu odeždu i nastavi prema obližnjoj solidno sagrađenoj palati. Izgledalo je da ne drži mnogo do svog statusa jer nikoga nije bilo sa njim; i ja viđeh da uze ključ od vrata iz svog pozlatom obrubljenog džepa, uđe unutra i pored ulaznog prozora zastade i zapali lojanicu da mu pomogne da pronađe vrata svoje sobe unutra. Kasnije saznadoh da je on vrlo dobro informisan i prijatan starac; i vrlo raspoložen da ustupi ili pomogne putniku da nađe smještaj. Upravo nasuprot palate, na istom trgu, je grčka crkva, ranog romaničkog stila, nekad je bila grčka katedrala; ali od početka ovog stoljeća, patrijarh odnosno grčki vladika stoluje, kao i njegov latinski brat po rangu, uglavnom u Zadru.

Parabrod je napuštio Kotor u šest sljedećeg jutra poslije dvanaesto časovnog zadržavanja, i ja pomislih kako je Boka još ljepša nego prethodne večeri, jer je jutarnja magla sakrila surovost ružno obojenih planina.

Drugi dio - Put do Cetinja