ISTOČNE OBALE JADRANA 1863.-E GODINE

ISTOČNE OBALE JADRANA 1863.-E GODINE

Preveli: Žarko Anđić i Milan Šanović

Drugi dio - Put do Cetinja

NA PUTU DO CETINJA

Imali smo dosta sreće da upoznamo gospodina Moreau Leopolda1, vršioca dužnosti Francuskog Konzula u Skadru2 dok se užurbano spremao da pośeti Dubrovnik, i bilo nam je zadovoljstvo da iskoristimo tu priliku i primimo praktične savjete u vezi našeg putovanja u Crnu Goru. Ne samo što nam je pružio mnoštvo informacija, gospodin Moreau je na najljubazniji način organizovao i naš put u saradnji sa svojim prijateljem kojeg smo upoznali na sličan način. To je bio Mahmut Paša, vojni komandant Skadra, koji je upravo tada prekomandovan u mostarski pašaluk, odakle se privremeno vratio u Skadar. Teško da išta može nadmašiti ljubaznost ova dva gospodina kako jednog tako i drugog.

1 Poslije iznenadne smrti gospodina Wiet-a, pokojnog konzula.

2 'Scutari' italijansko ime za Skadar se nalazi na našim mapama koje smo dobili od kancelarije za spoljne poslove (foreign office), ali poslije Krimskog rata i ustanovljenja bolnice u Skadru, naziv ovog 'predgrađa' Konstantinopolja je postao dobro poznat u Engleskoj. Da bi se izbjegla zabuna ne koristi se ime albanske prijestonice sa naših mapa već naziv kojim ga nazivaju kako u Albaniji tako i u Turskoj, ime koje je staro koliko i Livy.
Titus Livius, u Engleskoj poznat kao Livy, je rimski istoričar koji je napisao monumentalnu istoriju Rima i Rimljana. Živio je od 59. godine prije naše ere do 17. godine poslije naše ere.

Noseći sa sobom samo mali dio našeg prtljaga ukrcali smo se na brod 'Bosforo' u podne 30. Juna, a pridružio nam se i sluga kojeg smo unajmili u Dubrovniku misleći da će nam trebati prevodilac. Bio je Čeh i pričao je češki, njemački, ilirski i nešto italijanskog i ne može se reći da nije bio predusretljiv. Međutim, vjerujem i mogu slobodno da dodam da nam je u potpunosti bio nekoristan u svakom pogledu, kako u Crnoj Gori tako i u Dalmaciji.

Pašina zastava podignuta je u trenutku kada smo se ukrcali, i to je bila jedna jako prljava 'bandyera'. Parobrod je bio na ugalj pa je brodska paluba bila još prljavija. Vidjevši crne mrlje koje se ubrzo pojaviše na mojoj bijeloj haljini, Paša je istog trenutka naredio da oribaju palubu. Ishod je bio veoma zadovoljavajući, ali izvršenje ne bješe nimalo prijatno. Ośećala sam se veoma poniženom pobodena na stolicu sa svim mojim haljinama skupljenim oko mene.

Stigli smo u Kotor za manje od šest sati i iskoristili zadnja dva sata prije mraka šetajući izvrsnim putem na zapadnoj strani kanala, đe se pojavljuje Kotorski Krs sa jedinstvenom živopisnošću i ljepotom u svojoj istinskoj proporciji prema planinskoj litici u pozadini. Ova litica je toliko strma da se iz grada čini da dostiže sami vrh. Pridružili smo se našim saputnicima u gostioni poslije mraka. Gospodin Moreau je bio zauzet iznajmljivanjem konja i drugih stvari za nas i slanjem glasnika kao naše predhodnice u Crnu Goru. Paša se kupao u turskom kupatilu - Kotor je dovoljno južno te se mogao naći takav luksuz. U Dubrovniku to nije slučaj i oni to ne prihvataju. Spavali smo na parobrodu koji je trebao da isplovi u 4 ujutro ali ga je svemoćni Pasa zadržao još jedan sat kako bi nama izašao u susret što je naišlo na oštro negodovanje kapetana broda.

Kotor
Nađosmo naše konje i tri Crnogorca koji su nas čekali ispred gradskih vrata đe su gorštaci držali pazar. To su dupla vrata sa jednim jarkom između njih, a izvan njih su nekoliko drveća i otvoreni objekti za smještaj stoke i robe. Austrijski vojnici se mogu viđeti kako stoje oko kule i zidina koje štrče na svakoj uzvišici, dok planina uglavnom procijepljena dubokim klancem podupire dvostruki skup vrhova, stijena i litica koji izgledalo je kao da vise iznad glava i kao da će se svakog trenutka survati niz krševitu liticu. Upravo na licu ove planine vijuga čuvena 'skala' od koje se samo gornji cik-cakovi mogu viđeti sa vode. Naši konji su bili užurbano upregnuti i bili su prilično loši. Śedlo evropskog tipa su pozajmili za mene, ali gledajući planinske krševe oko mene vratila sam ga, znajući iz iskustva da je na strmom terenu samar mnogo udobniji i manje zamara. Ubrzo smo bili spremni i krenuli, sa svim prtljagom natovarenim na jednom konju.

Prava 'skala' (kotorske strane) sastoji se od sedamdeset i tri oštre krivine odlično urađene, ravne, komotno široke i ograđene pod svim uglovima zaštitnim zidom. Bezbjedan kao 'Kraljevski put', i sigurno

'Kraljevski put' ili u originalu 'Rotten Row', što je nastalo od iskvarenog 'route de roi', je široki put koji se proteže južnom stranom Hyde parka u Londonu. Ovaj put je ustanovio kralj William III krajem 17. vijeka. Pošto je premjestio rezidenciju u Kensington palatu, William je želio bezbjedniji put do pređašnje St. James palate. Napravio je ovu široku aveniju 1690. godine i osvijetlio je sa 300 uljanih lampi – prvi vještački osvijetljen put u Velikoj Britaniji.
jedan od najveličanstvenijih puteva ikada napravljenih i jedno ogromno priznanje Austriji. Ostali cik-cak putevi su bili napravljeni na jednako strmim i nepristupačnim planinskim stranama, ali kotorske strane ih sve nadmašuju ne samo po strmosti planinskih kosina nego i po uzanosti površine na kojoj se uzdiže. Ovaj put se toliko odvaja od svih puteva tipa 'stepenica'3 u čitavom svijetu. Na primjer, cik-cak put na italijanskoj strani prevoja St. Gothard, koji se spušta veoma brzo i krivine su gotovo direktno jedna iznad druge može donekle da dočara ovaj utisak, nasuprot onog na istoj strani prevoja Splugen, koji dugo krivuda kroz krševit teren, i koji kad se gleda sa najviše okuke više liči na pregib na traci nego na stepenike na stubi. Takav je prizor kotorske Skale. Prolazeći iza tvrđave, putnik može viđeti skoro čitav rascjep kotorske stijene od litica planine, jer ga put tuda vodi. I dok god se ne popne skoro do samog vrha on bukvalno čitavo vrijeme gledajući dolje, vidi ne samo tvrđavu, već i svaku kotorsku ulicu kao na dlanu, a pješaci se vide kao sićušne crne tačke ili mrlje. U stvari, imate ośećaj da se penjete na najstrmiji toranj na svijetu i da s vrha gledate direktno dolje u provaliju.

3 Put od Karlovca do Zadra spušta se sa visokih grebena Velebita, do grada Obrovca preko cik-cak skale koja predstavlja veličanstveni inženjerski poduhvat. Čula sam da je bolji od svakog puta u švajcarskim planinama. Međutim ne mogu da pričam iz sopstvenog iskustva pošto ga nijesam viđela.

Nekoliko ljudi je bilo na putu, većinom žena čiji je posao bio da nose tovare, velike i male, u ili iz Crne Gore. Na strmim i izlomljenim stijenama između cik-cak okuka, đevojčice su se skupljale nadgledajući svoje koze kako brste žbunje kojeg je bilo u izobilju. Blizu vrha mimoiđosmo jednu veoma živopisnu i neobičnu grupu ljudi. Bolesnog i ranjenog crnogorskog glavara nosili su na pregled kod ljekara u Kotor. Bolesnik, u svojoj predivnoj nošnji, ležao je na stijeni odmarajući se dok su pored njega stojale dvije žene i nekoliko momaka, držeći kitnjasto ukrašene konje. Scena je bila sasvim istočnjačka, ali kako god živopisna, njegovo paćeničko lice je izazivalo samilost.

Do vrha Skale jahali smo sat i po. Put sada poče da vijuga među grebenove što ličahu na prevoj, i bješe neudoban, ali ne sasvim loš: i trebalo nam je skoro jedan sat da stignemo do vrha. Sa svih ovih gornjih strana puta pogledi su bili veličanstveni u raznolikosti koju pružahu, mada tu bješe premnogo pustih, potpuno golih stijena da bi predio bio isto toliko prijatan kao što bješe grandiozan. Svaki zavoj Boke Kotorske se vidio kao na dlanu a i čitav obris dalje obale, sa dijelom pučine mora na horizontu iza nje; planine iza Budve su izgledale na dohvat ruke, a nekoliko tvrđava na visovima su izgledale kao krune. Prevoj sam po sebi bješe kamenit i dobar: na sredini bijaše izvor đe stadosmo da popijemo prvu vodu u Crnoj Gori.

Mali Zalazi, njeguško selo.

Popevši se na sami vrh, nastavismo kroz jednu visoravan, kamenitog tla koje bješe najpažljivije obrađeno. Tu naiđosmo na malo selo zvano Njeguši4. Zaustavismo se u hanu pored puta, koji bješe sagrađen, kao i sve kolibe u Crnoj Gori od kamena, sjahasmo da se odmorimo, a domaćica nas osvježi sa odličnom café au lait, i pripremi nam mlijeko sa rumom. Platismo joj manju sumu novca pri polasku, ali se ona žestoko bunila misleći da smo preplatili, i moljaše nas da uzmemo dio novca nazad. Zaista, ona je izgledala toliko iskrena i ljubazna da sam počela da vjerujem da su Crnogorci najšarmantniji ljudi na svijetu. Jedan pop nam se bješe pridružio na putu, i prihvatio da doručkuje sa nama bez ustezanja, a kad smo odlazili ostavio je nama da platimo i njegov dio kao da je dio naše grupe. Ne vjerujem da je mislio ništa nepošteno; to je dio svakodnevnog života i shvatanja svijeta u Crnoj Gori - u polovini Istočnog svijeta važi mišljenje da što više ljudi nahraniš to više podižeš svoj ugled i širiš broj vjernih sljedbenika. Ali naši vodiči bjehu veoma rasrđeni, i otvoreno nas izgrdiše što platismo za njega. Odgovorismo da nam je drago da platimo u čast Crkve - nešto što je očigledno toliko zagolicalo njihovu maštu da su se tome neprestano i glasno smijali. Popovi ođe ne nose neku posebnu odjeću, a oni nižeg ranga obrađuju sami svoju zemlju, tako da u isto vrijeme služe na dvije strane.

4 Njeguška nahija je glavna nahija u zemlji. Njeni stanovnici potiču od jedne čuvene familije koja se masovno doselila iz Hercegovine i ubrzo postala najmoćnije pleme u Crnoj Gori. Vladika ili Knjaz-Patrijarh se bira iz njihovog plemena i sadašnji knjaz još uvijek nosi njihovo ime Knjaz Nikola Petrović od Njeguša.

Nakon što napustismo Njeguše, jahali smo otprilike jedan sat uz gole planine i duž krševitih dolina. Na njima bješe malo drveća, i malo vode, ali bjehu obrađene na način koji govori sve najbolje o stvarnoj i neumornoj marljivosti Crnogoraca. Na polici stijene, u malom udubljenju između dvije stijene, u udubljenju, u samom rascjepu, ukratko svuda đe se može, bješe napravljeno malo polje: krši pokupljeni, stijene uklonjene i zemlja možda vještački nanesena, i evo, zasad krtole5 ili kukuruza: izgleda da ništa drugo ođe ne raste, ali tvrdim da sam viđela mnoge cvjetajuće uśeve u polju manjem od kvadratnog metra. A sve ovo rade žene, muškarci nikad ne pomažu u jednostavnim poslovima zemljoradnje.

Duž cijelog ovog puta, i svuda što sam viđela u Crnoj Gori, planine su te plavo sive nijanse koja zatamni tako zanimljivo popodne, a zimi postanu bogato purpurne i apsolutno crne, dok im je boja u svjetlu dana hladno siva a u podne skoro bijela. Ali posmatrajući ove stijene pokrivene patuljastim hrastom tamnog lišća i drugim šibljem koje raste iz svake udubine u crnim masama, putnik odjednom shvati značenje imena toliko dragog njegovim stanovnicima - Crna Gora, ili Black Mountain6.

5 Krtola se danas gaji svuda u Crnoj Gori, ali to je nešto što je počelo zadnjih nekoliko godina; u čitavoj Albaniji nema jedne jedine krtole da se gaji, kažu, osim u Bijelom Polju, malom mjestu na granici sa Bosnom. Krtole su vrlo malo gajene i u Dalmaciji; krtolu, kao i mnoge stvari koje jedu u Dalmaciji, donose iz Italije.

6Tserna-Gora, napisana kao jedna ili dvije riječi je ime zemlje; Tsernogoretz ili Tsernogoratz, množina Tsernogortsi, ime stanovnika. Ovu zadnju riječ su napisali Tsernogorki u jednom vrlo nekritičkom i nepromišljenom članku koji se pojavio o Crnoj Gori godine 1858. - kad je zadnji put na svijetu Crna Gora izabrana da se o njoj pišu pobrkani panegirici - u Edinburgh Review. Što se samog značenja ovog imena tiče, to znači 'Black and Bitter', crni i gorki, - dobro ime za sam članak. Pisac je to vjerovatno prekopirao iz kompilacije M. Cyprien Robert-ovog pisanja, dodao na prevod Ranke-ove Srbije, u jednom od Bohn-ovih izdanja, đe je ista greška napravljena, i đe su istorijski ili bolje mitološki razlozi bili dati zašto se Crnogorci zovu Crno-Gorcima. Knjaz lično ukazao mi je da je razlog crnina stijena koje sam gore opisala.

Treći dio - Cetinje